Larisa je faličan insan. Pored toga, ona je doktorka nauka iz antropologije i pčelarka, fotografkinja iz hobija, a sada, po prvi puta i režiserka filma. Larisa, kao nezavisna naučnica, živi u selu na vrhu planine u Bosni. Njeni trenutni istraživački interesi su vezani za pčele, klimatsku ekologiju i klimatske budućnosti, te prirodne nauke i metafiziku srca. Među njenim objavljenim knjigama su: Pčelarenje pred Kijamet [(Beekeeping in the End Times) Indiana University Press, 2024.]; Zdravlje i Bogatstvo na Bosanskom tržištu: Intimni dug [(Health and Wealth in the Bosnian Market: Intimate Debt), IUP 2017.]; kao i nekoliko knjiga za djecu i mlade. U najavi su i knjige: Habibi: Tvoj vodič kroz ekologiju (Habibee: Your Guide to Ecology) i Sultana: Tvoj vodič kroz Islamsku kozmologiju (Sultana: Your Guide to Islamic Cosmology). I kada već spominjemo, Larisa trenutno radi na knjizi u žanru klimatske fikcije – ali sa bitnim preokretom.
Trenutno je u post-produkciji dokumentarnog filma, Pčelarenje pred Kijamet (Beekeeping in the End Times), zajedno sa svojom sestrom Azrom. Larisa je uživala preudavajući na Čikago univerzitetu, te joj je bila čast gostovati na Max Planck institutu za istoriju nauke u Berlinu. Larisi možete pisati na
jasarevic.g.larisa@gmail.com
Azra je nezavisna filmska radnica. Nakon završetka Internacionalne škole za film i televiziju, San Antonio de los Banos, na Kubi, Azra je snimala radničke borbe i pokrete za društvenu pravdu u kontekstu postsocijalističkih ekonomskih i ekoloških kriza.
Azra je uživala radeći za lokalnu Radio-televizijsku stanicu, RTV7 u Tuzli. Jedan od njenih filmskih projekata tiče se teme široko rasprostranjene toksičnosti, Piralen naš svagdašnji (Our Daily Piralen). Od 2020te, vodi školu filma i multimedije za mlade u Tuzli. Zajedno sa svojom sestrom, Larisom, Azra trenutno radi na post produkciji dokumentarnog filma Pčelarenje pred Kijamet (Beekeeping in the End Times), a uporedo radi i istraživanje za njihov sljedeći filmski poduhvat nazvan Šumsko Kino (Arboreal Cinema). Azru možete kontaktirati na
azrajasarevic10@gmail.com
Zumra, ekonomistkinja po profesiji i odvajkada pjesnikinja, sada je penzionisana baštovanka u stalnom radnom odnosu njegovanja đulistana, voćnjaka i bašti. Od 2015te je zaljubljenica u pčele. Najpraktičnijeg uma u porodici, ima odlučujuću riječ u domaćinstvu, te je zato i zadužena za vođenje evidencije - prihoda i rashoda našeg pčelinjaka. Do danas, naše pčelarenje je, po Zumrinoj računici, totalni finansijski promašaj.
Pepe je baška mačka.
Razglednice iz našeg sela i sa pčelinjaka
Ovih dana čuvamo pčele i uzgajamo hranu, te snimamo, pišemo i radimo na vrhu planine u sjeveroistočnoj Bosni. Taj strmi komad zemlje je naša babovina. Naslijedile smo tu bašču u obliku lijevka, sa razbacanim voćnjakom, omeđenu naborima od nadolazećeg klizišta. Sada smo matrijarhat; ono što je matica za košnicu to je naša majka za našu zemlju.
Zima 2025.
Napolju mećava. Unutra, preadni insekti ne spavaju, dok čuvaju toplim srce svoga svijeta.
Jesen 2024.
Naslijeđe
Ljeto 2024.
Juli 2024. Pakleno toplo je naše ljeto. Nekada su na ovom dijelu puta do šume, žablja jajašca čekala da se izlegu dok su ih nadlijetali vilini konjici.
Mart 29ti osvanuo je sjajan i vansezonski topao. Otišli smo u dugu šetnju kroz polja i šume. Mama i Azra su brale srijemoš po šumi dok sam ja pratila pčele u njihovom traganju za nektarom i polenom. Pčele nisu imale ništa posebno da pronađu osim mrtve koprive, jagorčevine i divljih ljubičica u cvatu. I ovog čudnog šumskog cvijeta – da li ga neko može imenovati? Ružičasti poput sirovog mesa, cvjetovi izviruju kao smotuljci ispod prekrivača od prošlogodišnjeg lišća. Blago povijeni iznad površine zemlje, cvjetovi se kriju, ali ne i od pčela.
Nekad krajem maja, 2021. Uranjanje: duboko između rastavljenih latica krije se dar. Mi ga zovemo polen ali ko zna kakvo je to blago za ovu pčelu.
Behar je poranio ali je prelijep, kao nikad do sad.
Proljeće 2020.
Mnogobrojne pečle koje žive na našoj zemlji smještene su sada u sedamnaest košnica (od kojih je jedna, trnka!). Naš pčelinjak je zaista mali ali najveći nam je uspjeh da smo tokom godina održale pčele žive i zdrave. Od 2015te do sada vrcale smo med samo tri puta. Prelijepa lipa, boje ćilibara pomiješana sa bagremom i cvijetom divlje kupine, miris ovog meda opija. Tegle se ozare zlatnim tonovima kako med počinje da se kristalizira. Sve ostale godine, hranile smo pčele sa medom i polenom (kupljenim od pouzdanog izvora).
Bez ove nužne pomoći u hrani (gore je snimak iz procesa kucne radinosti), naše pčele ne bi dobro podnijele suše u ovom čudnovatom vremenu. Kako se znakovi globalnih klimatskih promjena vrlo brzo osjete na terenu – čak i na takvom poput našeg, daleko od industrijskog zagađenja i industrijske poljoprivrede, brižno kultivisanog sa pčelama dragom florom, okruženog šumama i divljinama—nije izvjesno koliko još dugo ćemo biti u mogućnosti da držimo pečle. Ali, njihovo ustrajavanje, ljepota, zujanje koje zvuči poput Sufijskog zikra, doživljavamo kao blagoslov. Blagoslov je i njihovo rojenje, sakupljanje nektara, pronalaženje polena, oprašivanje i drugi znakovi njihovog imana i nade pod ovim surovim nebom. Pčele nas bodre da se ne predajemo.
![]()
